Ispod je dio teksta koji je napisala djevojčica po imenu Almira koji sam prevela na Engleski. Njenu priču je bolno čitati, jer naglašava probleme od kojih pate mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini. Ipak, dok sam radila na ovom tekstu, našla sam mnogo toga za proslaviti. Almira (14) je pametna, željna učenja i ima jak osjećaj za pravdu. Ima liderske kvalitete – iako vidi probleme oko sebe, prirodno traži rješenja. Kao takva, ona lijepo ilustruje zašto je rad organizacije Charity Bosnian Kids toliko važan. Nadoknađujući neke od efekata koje siromaštvo ima na razvoj, dajemo bistrim mladim umovima priliku da procvjetaju. Vaša velikodušnost pomaže da podržite Almiru i pružite djeci poput nje šansu da uspiju.
Sara, ambasador Charity: Bosnian Kids
Ja sam Almira i idem u 9. razred Osnovne škole „Hasan Kikić”. U ovu školu sam došla u 7. razredu ne baš lijepim povodom. Pratili su me mnogobrojni problemi kroz cijeli život, ali posebno u tom periodu. Bojala sam upoznavanja novih ljudi iako sam pored svega toga bila dosta komunikativna bojala sam se kako će me prihvatit drugovi pa tek onda nastavnici. Iako je prošao kratak vremenski period shvatila sam da sam upoznala prijatelje za cijeli život. Posebno mi se dojmilo to što u razredu nije bilo nikakvih podjela na osnovu materijalnog stanja što je ranije dosta utjecalo na moje psihičko zdravlje pored problema kući čekalo me maltretiranje od vršnjaka. Tada sam izgubila vjeru u sebe, smatrala se manje vrijednom od ostalih i posljedica svega toga je to da sam sada mnogo osjetljiva i teško mogu pronaći osobu kojoj mogu da vjerujem. Dok su me ovdje prihvatili kao da se oduvijek poznajemo također i nastavnici su mnogo ljubazni i u svakom nastavniku mogu pronaći osobu kojoj se mogu povjeriti u svakom smislu.
Bila sam odličan učenik kroz cijelo svoje školovanje i najviše volim Bosanski jezik, posebno volim rad na književnim dijelima kada iskazujemo svoje mišljenje i poredimo sa stvarnim životom. Mnogo volim i čitati dijela naših pisaca, naročito Branka Ćopića. U njegovim dijelima, na neki način, pronalazim upute za budućnost. Volim to što on na svoj način nam iskazuje da na ovom svijetu nije sve tako super kako nam se na početku čini, da naši putevi mogu biti dosta trnoviti i na kraju što je najbitnije iskazuje nam kako da se izborimo sa tim.
U knjigama, ponekad i sama kada pišem o svom životu, pronalazim utjehu i „najboljeg prijatelja”. Volim još matematiku i fiziku jer to posmatram kao borbu-trnovit put do rješenja. Izazov u školi mi predstavlja likovna kultura jer se ne pronalazim u tome. Kad porastem voljela bih postati puno toga, a sve moje želje vode ka tome da žaštitim i pomognem svome narodu i svima onima kojima je pomoć potrebna, voljela bih ljudima, naročito djeci pružiti sve ono što je meni sad već mogu reći bilo potrebno jer smatram da me moj i ne dug životni put naučio životnim lekcijama. Na neku način sam zahvalna na svemu tome jer mislim da sam tek sada izgradila svoj stav, sebe. Naprimjer, htjela bih studirati pravo jer danas u mom okruženju gubimo svoja prava i ne borimo se dovoljno za njih i zato želim da dijelim pravdu onako kako ko zaslužuje. Onda jedan od izbora je i kriminalistika time bih zaštitila žene, djecu, ljude od svake vrste nasilja. Upućivala bih ljude na opasnost opojnih sredstava i pričala bih o posljedicama toga jer je to nešto o čemu se malo priča u našoj državi, a sve je više osoba koje se upuštaju u to. Mnogo me povrjeđuje što su to maloljetne osobe i želim na sve načine da iskažem da vrištim o tome, a da oni to ne vide na pogrešan način. Mislim da je razlog svemu tome ponovo moje stanje iz kojeg smo se moja porodica teško izvukli. Ja sam se ponovo rodila kada se moja porodica,tačnije moj otac, udaljio od svega toga.
Ja bih željela biti i socijalni radnik ili pedagog također zbog prethodno navedenih razloga. Prije svega toga moja želja je upisati medresu iako to toliko ne iskazujem jer ne želim dovesti svoje roditelje u situaciju da se osjećaju neugodno s obzirom da sam svjesna da mi to ne mogu priuštiti. Sa svojom porodicom živim u općinskom naselju gdje uslovi i nisu baš lahko prilagodljivi, ali sa obzirom da sam ranije živjela u maloj kućici od zemlje gdje su bile dvije sobe, a o toplom kupatilu smo samo sanjale, ovaj stan je bio korak do ostvarenja mog sna. U toj kućici sam živjela sa roditeljima i dvije sestre od kojih je jedna dijete sa posebnim potreba i u tim uslovima je teško mogla napredovati ka boljem jedva da smo joj tada mogli priuštiti i invalidska kolica koja su nam bila prijeko potrebna. I sada živimo od tuđe njege koju moja sestra dobija na osnovu svoje bolesti. I to mjesečno primanje nam može biti toliko da kupimo ocu lijekove i za režije. I zbog svega toga ja se trudim da učim da bi što prije bila u mogućnosti pomoći svojim roditeljima i svojim sestrama priuštiti život kakav zaslužuju. Moj najveći cilj za koji pravim krupne korake je da svojoj porodici izgradim novi, naš, dom i novi početak.